|
Hmm...život? Zastrašujuće brz slijed nepotrebnih događaja. Ili nešto slično.
Smrt je samo dio života.
Po tome bi onu knjigu: «Niz nesretnih događaja» trebali nazvati život.
Jer, htjeli mi to ili ne, život je ponekad baš nesretan. Baš glup i baš tužan. I ništa to ne može promijeniti. Tako je kako je.
Dok ne prihvatimo da je život svakakav ne prihvaćamo ga uopće.
Frendu je umro tata. I baš me to pogodilo, čim sam čula sam ostala totalno izbezumljena. I stalo mi je do njega. Nisam znala što da mu kažem... «Znam kako ti je»?? Ne.
Sjećam se kad je meni bilo tako, iako ne baš u istoj situaciji. Htjela sam da me svi ostave na miru. A u isto vrijeme nisam htjela.
Htjela sam podršku, ali nisam htjela da mi kažu: «Bit će bolje», «Žao mi je», «Znam da ti je teško». Nisam htjela ništa od toga. Htjela sam da šute.
Da ne daju savjete, ne ponavljaju stare i toliko izlizane izreke, da se ne ponašaju kao da im je teže no što jest, da ne plaču ako stvarno nemaju tu potrebu. Ali htjela sam da budu tu, da šute, da me vole i da vole njega.
Sve sam to htjela, ali nisam puno toga dobila. Dobila sam puno onih «S vremenom će izblijediti», «Moja sućut» i inih glupih i glupljih, nepotrebnih i nepotrebnijih rečenica koje nisam htjela i nisam mogla slušati.
Doslovno, najdoslovnije, ispustiti nečiji život iz svojih ruku, što se dogodilo meni i evo sad mome dragom prijatelju, nazovimo ga Nino, je nešto najgore što se ikome može dogoditi.
Jedna od mojih želja bi bila da se to nikome na ovom svijetu ne dogodi. Osjetiti kako živog čovjeka nešto napušta, kako je tijelo tu, ali njega nema, nije nimalo osjećaj koji bi voljela ponovno iskusiti niti onaj kojeg bi željela pamtiti.
Ali, nažalost, ljudi pamte sve intenzivne događaje pa se ovaj meni urezao duboko u pamćenje. Samo spominjanje smrti vraća žive slike u glavu, ali naučila sam živjeti s time.
Osjećaj nije izblijedio, makar su mnogi rekli da hoće, možda zato što sam previše osjetljiva, previše osjećajna, možda zato što ja nisam htjela da izblijedi, jer ga ne želim pustiti, te zadnje slike koje me vežu uz njega.
Možda jer se osjećam krivom. Ne znam, no znam da svi imamo neke strašne slike s kojima moramo živjeti.
Prva reakcija je bila da idem na sprovod. Ali tada sam se sjetila da je sprovod nešto gdje se ti opraštaš sa umrlim.
Da, lijepo je imati svoje prijatelje na sprovodu, ali ne znaš tko su ti bili niti što su rekli. Svejedno ti je.
Pomalo te i nerviraju. Svi ti ljudi u crnom koji plaču, neki iskreno, neki ne.
Na sprovodu te lijes potpuno uništi. Onaj zadnji pogled i spuštanje u dubinu.
Nije to mjesto za nikakve razgovore. To je mjesto tišine i jedva opipljive podrške u zraku.
A znam da će on podrške tamo imati dovoljno, možda i malo previše.
Zato sam donijela odluku: ne idem. On zna da u meni ima podršku i moja prisutnost to ne može pojačati.
Za mene je osjećati bol prijatelja nešto najgore. I zato ne želim da svojom boli još više pojačam njegovu.
Naravno, mislit ću na njega svake minute sutra. U mislima ću biti baš tamo, na tom sprovodu, s njime, na ivici njegovih misli.
I zato je Nino od mene dobio samo ono što mu je bilo potrebno. Samo onu rečenicu «Nazovi kad budeš spreman».
I to mu je bilo dovoljno, znam da mu je bilo. Poznajem ga sasvim dovoljno da bih to znala, i malo više.
A ja? I ja sam dobila jednu koja me u isto vrijeme zabolila i usrećila, koju čuvam u svom srcu. «On će živjeti u tebi, ne zaboravi na njegovu ljubav prema svijetu, iskoristi je.»
Na kraju samo molim one koji me znaju da ne ispituju oko ovog što sam ovdje napisala. Ne znam bih li mogla toliko puta u kratko vrijeme držati slike u glavi.
|
